Zajedno želimo da postignemo sledeće: da stvorimo mesto koje neguje kulturu sećanja na dostojanstven način, da otvorimo i slobodno govorimo o temi prevazilaženja traume na ličnom i kolektivnom nivou i da zajedno stvorimo nešto što će biti podsetnik svima da gradimo takvu budućnost da nijedno dete više nema ratne uspomene iz detinjstva.
U proleće 1999. godine tadašnja Jugoslavija bombardovana je neprekidno 78 dana. Prema popisu stanovništva u zemlji je živelo oko 1,5 miliona dece. Svako od te dece ovaj period je doživelo na svoj način, boreći se da svoj detinji svet zaštiti od realnosti na načine primerene godinama koje smo imali. Iz toga razloga sećanja koja imamo na bombardovanje nisu uvek traumatična, čak ni negativna. Sećamo se druženja, igre, hrabrosti, prvih poljubaca. Ali, sve ovo ne znači da iskustvo rata i realnost u kojoj po tvom gradu padaju bombe – ne utiču na to u kakve ljude odrastamo.
Srbija i Crna Gora su bombardovane na samom kraju 20. veka, gradovi u našoj zemlji su jedini u tom veku bomardovani nakon Drugog svetskog rata. Sve što imamo od kulture sećanja su dva spomenika i ruševine. U Amsterdamu je jedan od najposećenijih muzeja „Muzej Ane Frank“, u Njujorku je najveći memorijalni centar „9/11“, u Sarajevu postoji Muzej ratnog detinjstva koji je 2018. dobio nagradu za Evropski muzej godine. Zašto samo mi ne pričamo svoje priče? Kako da sutra očekujemo da se neko drugi seća i da ta sećanja poštuje, ako to ne radimo mi sami?
Inicijativa „Muzej 78“ je pokrenuta upravo da bismo ovo promenili. Dostojanstvena kultura sećanja, ona kroz koju poštujemo sami sebe i stvaramo zalog za budućnost, jedan je od najvažnijih oblika patriotizma.